calendar

 

Edo Popovic

Biography

Edo Popović (1957) lives in Zagreb, where he received a degree in comparative literature at the Faculty of Arts and now is an editor at the publishing house Ljevak. From 1991 until 2000 he worked as a journalist and his fiction, reviews, reportage, and articles have been published in major magazines, political weeklies, and daily papers. During the war in Croatia, many of his reports from the Croatian and Bosnian fronts appeared in Croatian newspapers. He participated in the war as a soldier and thematized those experiences in the novel Under the Rainbow.

His other prose books include Tattooed Stories (2006, in collaboration with the underground illustrator Igor Hofbauer), The Jack, the Queen, the Moron, the Cop (2005), The Dancer from Blue Bar (2004), Zagreb, Exit South (2003), A Concert for Tequila and Prozac (2002), The Stone Dog (2001), Dream of Yellow Snakes (2000). The short story collection Ponocni Boogie (Midnight Boogie, Quorum, Zagreb 1987) became a cult book and started the so-called Generation Quorum. His work has appeared in more than a dozen anthologies and been translated into German, Slovenian, Polish and English.

 

 

 

Top

Authors' text

Dragi Frank Albers,

putovali smo sa sličnim saznanjima o zemljama u koje smo pozvani, ti u Hrvatsku, ja u Belgiju. Ni ja, dakle, nisam znao gotovo ništa o Belgiji, niti sam ikad prije bio u njoj. Igrom slučaja u ruke mi je prije nekoliko godina dopao jedan njemački časopis za književnost s prijevodom poezije Leonarda Nolensa i proze Toma Lanoyea, koji su me uvjerili da Belgija nije samo zemlja dobrog piva i čokolade. Belgijsko pivo i čokolada, naravno, mogu se kupiti i u Hrvatskoj otkako je planet koji dijelimo pretvoren u golemi shopping mall. No, vijesti o Belgiji stizali su do mojih ušiju i prije nego što je svijet pretvoren u mall. Tako sam sedamdesetih godina slušao o velikim vožnjama i pobjedama Eddiea Mercxa, čiji sam bicikl vidio na stanici podzemne željeznice u Brusselu nazvane po njemu, a znao sam i Jana Ceulemansa, legendarnog kapetana belgijske nogometne reprezantacije. Nadalje, u školi smo učili o bojištima u Zapadnoj Flandriji iz 1. svjetskog rata, a flandrijski krajolici bili su mi poznati s platna Pietera Bruegela.

Kad sam u listopadu 2011. sletio na aerodrom u Brusselu, usputnoj stanici do Ville Hellebosch u flandrijskom selu Vollezele, veselilo me je što ću moći hodati Bruegelovim krajolicima, a planirao sam posjetiti Brugge, Antwerpen i još neka mjesta, i tako steći kakvu-takvu sliku o Belgiji. No, planovi su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo, iskusio sam to mnogo puta u životu, pa tako i u tih mjesec dana koliko sam boravio u Belgiji.

Krajoliko oko Vollezelea, doduše, sličio je krajoliku s platna starih flamanskih slikara, no rastužilo me je to što je bio parceliran. U Hrvatskoj još uvijek ima dovoljno prostranstava gdje se može slobodno tumarati i lutati. Čovjek može satima hodati, a da ne naiđe na granicu privatnog posjeda, žičanu ogradu auto-puta, željezničke tračnice, minska polja ili neku sličnu barijeru koju su izgradili ljudi. No u Vollezeleu nije moglo biti ni riječi o lutanju. Ograde privatnih posjeda ispresijecale su čitav krajolik, i samo mi je bilo preostalo da hodam uskim asfaltnim koridorom, jedinim slobodnim prostorom u tom dijelu Belgije. Imanje oko Ville Hellebosch, doduše, veliko je i lijepo, tu je i bukova šuma s golemim stablima, najljepšim bukovim stablima koje sam vidio. Svakodnevno sam tumarao šumom i imanjem uzduž i poprijeko, no svakih nekoliko minuta ispriječila bi se ograda. Ne volim zoološke vrtove. Užasno se osjećam gledajući životinje osuđene na doživotni zatvor. Medvjed dnevno prevali i po 50 kilometara u potrazi za hranom, vuk prevaljuje i po 200 kilometara po istom poslu. Hodajuću u krug po imanju Hellebosch shvatio sam kako se divlja životinja osjeća u zoološkom vrtu.

S druge strane, pod slamnatim krovom te kuće mir i tišina bili su takvi da sam mogao zaboraviti na čitav svijet i potpuno se posvetiti poslu. To sam i činio.

Nisam, dakle, posjećivao belgijske gradove koje sam namjeravao posjetiti. Bio sam jedno poslijepodne u Gentu, u Antwerpen ću otputovati nekom drugom prigodom, a Brugge će za mene i dalje ostati grad u kojem je snimljena odlična crna komedija s Colinom Farrellom u glavnoj ulozi. Žalim tek što nisam posjetio memorijal Breendonk, gdje je u nacističkom zatvoru mučen Jean Amery, pripadnik pokreta otpora i filozof čiju knjigu „Jenseits von Schuld und Sühne" smatram najboljom knjigom napisanom o nacizmu i Holokaustu.

Jednako tako, boraveći u Villi Hellebosch nisam razmišljao o tome zašto Belgija nema saveznu vladu, niti no tome hoće li Hrvatska potpisati pristupni ugovor EU ili neće. Ideja Europe koja mene zanima jest ona koju simboliziraju Goethe, Voltaire i Sokrat, a ne Merkel, Sarkozy i Papademos, na što se svodi ovaj cirkus od EU, čiji su birokrati okupirali Brussel. To možda donosi nekakav novac u državni proračun Belgije, ali posve sigurno one ružne građevine institucija EU uništavaju šarm Brussela. No, zato sam uživao hodajući drugim dijelovima grada, tumarajući ulicama oko Stalingradlaan, po četvrti Marollen, sjedeći u bistroima i restorančićima u Zuidstraat. Ostatak vremena sam, kažem, proveo u smirujućoj atmosferi Ville Hellebosch, čitajući i radeći na novom romanu.

Nije teško složiti se s tvojim mišljenjem o sudbinama malih naroda i kultura. One su vrlo slične posvuda u svijetu, bilo da je riječ o starosjediocima pacifičkih otoka, Sjeverne i Južne Amerike, ili Baskima, Kataloncima, Ircima, Flandrijcima ili Hrvatima. Svi oni imaju svoje nezvane goste, Francuze, Nijemce, Engleze ili Španjolce, ali i sami katkad znaju sličiti svojim ugnjetavačima, posebice kad je riječ o manjinskim pravima. Nerado govorim o drugima. Radije govorim o Hrvatima, koji su u protekla dva desetljeća često padali na tom ispitu, pretvarajući se i sami u ugnjetavače. I kad to u Hrvatskoj netko jasno kaže, izlaže se opasnosti da bude proglašen izdajicom. No, to je rizik s kojim se moraju nositi slobodnomisleći ljudi. Nikad nisam čuo za tvoju sugovornicu Slavicu Stojan, a dobro sam informiran o hrvatskoj znanstvenoj i kulturnoj sceni, no lov na izdajnike strategija je tipična za paranoidne patriote koji su svoj patriotizam jako dobro unovčili u neovisnoj Hrvatskoj, kojima je patriotizam profesija.

Hrvatska trenutno nije najbolje mjesto za život, rat je na površinu izbacio ološ koji je prisvojio velik dio hrvatskih bogatstava i koji je gotovo puna dva desetljeća upravljao zemljom. Međutim, na nedavnim parlamentarnim izborima premoćno je pobijedila lijeva koalicija. Kako čujem i Belgija je konačno dobila vladu.

No, na kraju i ja tebi moram nešto priznati: ja prezirem političare. To je profesija od koje zazirem, ne vjerujem da oni mogu svijet učiniti boljim. Sva dosadašnja iskustva kazuju da su svijet činili samo gorim. Kao individualci možemo ostvariti visok stupanj slobode, neovisnosti i integriteta, no kao društvo u današnjim prilikama i s današnjim omjerom snaga to ne možemo postići. Smatram da je model predstavničke demokracije potrošen i da trebamo pronaći novi model. Možda su ovi pokreti i pobune u Barceloni, Madridu, u Grčkoj i u gradovima SAD-a, a i u Zagrebu gdje živim postoji sličan pokret, možda je to početak nekog novog puta prema pravednijem društvu i onome što nazivamo direktnom demokracijom. Neki to posprdno nazivaju utopijom, no utopiju smatram samo drugim imenom za nadu. Bez nade bili bismo nitko i ništa.

Kako bilo vrijeme u kojem živimo zanimljivo je, i bilo bi šteta stajati po strani.

Uz srdačne pozdrave,

Edo Popović

Top
Villa Hellebosch
24.10.11 > 21.11.11

Bookmark and Share Back